ПРИРЕДБЕ И ПРЕДСТАВЕ

СВЕТИ САВА

1. Сценарио за свечану приредбу поводом Дана Светог Саве у ЈУОШ „Десанка Максимовић“ Трн 2013. године.
2. Сценарио за свечану приредбу поводом Дана Светог Саве у ЈУОШ „Десанка Максимовић“ Трн 2014. године.

ОСМИ МАРТ

1. SCENARIО ZA PRIREDBU POVODOM 8. MARTA – DANA ŽENА: Dragana Davidović (Word)

VODITELJ (TAMARA):

Danas je 8. mart ili Dan žena, ali više nego svih ostalih, danas je Dan majki. Koliko nam je važna i kakvu ulogu Ona predstavlja u našem životu opisale su mnoge pjesme i priče. Na ovom svijetu svega je mnogo… i  ruža, zvijezda, braće i sestara, tetki i ujaka, ali je samo jedna i nezamjenjiva  – majka.

Najslađe što ljudske usne izgovaraju je riječ »majka«. To je mala i velika riječ u isti mah, bremenita nadom, ljubavlju i osjećajima uopšte, neizmjernom nježnošću i zanosom koje sadrži ljudsko srce. Majka je sve na ovome svijetu: ona je utjeha u tuzi, nada u očaju, izvor snage u slabosti; ona je izvor nježnosti i samilosti, saosjećanja i praštanja.

Koliko volimo svoje majke, iako možda još uvijek to ne znamo najbolje pokazati, pokušaćemo dočarati trudom koji smo uložili u ovih nekoliko recitacija i dramskih komada koje smo vam spremili. Nadam se da ćete kroz njih osjetiti našu ljubav. Uživajte!

HOR:   „Najbolja mama na svijetu“

RECITACIJA:  MAMI ZA OSMI MART

MARKO: 

Danas je Osmi mart,

praznik je mamice tvoj,

čestitam ti ga srdačno

i primi poklon moj.

DARKO:

Ove plave ljubičice

ubrao sam sam.

Ko čestitku, uz poljubac

mami ću da dam.

Reći ću joj: „Mila mama,

to je za tvoj dan.

Nek ti bude Osmi mart

cvjetan, radostan!

DEJAN:

Zablistaće u tom času

njene oči blage,

nježno će me zagrliti

vrijedne ruke drage.

 

 IGROKAZ: MAMINI LEPTIRI

 Lica:

Mama – ANASTASIJA

Tata – NIKOLA

Sanja – JOVANA

Bojan – PETAR

Sanja: Mama, u školi spremamo priredbu za dan proljeća. Ja sam „leptir“.

Bojan:  I ja sam „leptir“, mamice. Ovako letim. Gledaj, pogledaj me!

Mama:Dobro, leptirići moji! Poletite do prodavnice i donesite mi hljeb!

Sanja:  Oooooo, mama! Kako to mali leptir može da nosi težak hljeb! Gdje si to čula?

Mama:(mirno, polako): Dobro kažeš, Sanjice. Leptiri, znači, ne mogu ni da počiste kuću? Ne mogu ni da počiste kuću? Ne mogu ni da pokupe svoje igračke?

Sanja:  Ne mogu, naravno!

Mama:Ne mogu ni da pomognu mami da donese veš sa terase?

Sanja:  Ni to.

Mama:A šta onda mogu, Bojane?

Bojan:  Mogu da odlete u dvorište. Mogu da se igraju, igraju… Puno, do mraka.

Mama: Dobro, leptirići moji! Igrajte se.

(Sanja i Bojan otrče u dvorište. Mama sprema ručak.)

Mama:Dobro su se snašli, mangupčići moji. Ali, neka, i ja ću se snaći kad bude vrijeme ručku. Vidjeće oni ko je snalažljiviji. Čuj, letirići… (Smije se). Uh, ja se zamajavam, a skoro će njihov otac da se vrati s posla. Biće umoran i gladan. Po običaju, reći će: „Dobar dan, mama! Ima li nešto lijepo za ručak?“ Hm…

(Uskoro ulaze tata, Sanja i Bojan. Sanja je uhvatila oca za lijevu, a Bojan za desnu ruku.)

Tata:    Dobar dan, mama! Ima li nešto lijepo za ručak?

Mama:Ima. Paradajz čorba i šnicle s pireom. I palačinke s pekmezom.

Bojan:  Bravo, mamice! Volim paradajz čorbu više od svega! Baš super mamice!

Sanja:  A ja, to se zna, obožavam palačinke s pekmezom. Mamice, prezlatna si! Bojane, hajdemo u kupatilo, da prije ručka operemo ruke.

(Sanja i Bojan odlaze u kupatilo.)

Tata:    Uh, što sam danas imao puno posla u firmi! Nisam uspio treću kafu da popijem, ohladila se. A ti znaš da ne mogu hladnu kafu. Ne mogu…

Mama:I ja sam imala posla u kući. Nisam nijednu kafu popila. Djeca mi nimalo nisu pomogla…

Tata:    Kako to?

Mama:Reći ću ti kad se vrate iz kupatila. Ti samo upitaj: „Šta ima novo, mama?“

(Utom ulaze Sanja i Bojan, smiju se.)

Tata:    Šta ima novo, mama?

Mama:Znaš šta, Sanja i Bojan su „leptiri“. Odredili su tako u školi. Spremaju priredbu.

Tata:    A, tako znači…

Mama:(Nastavlja pričati.) A pošto su „leptiri“, nisu mogli da mi kupe i donesu hljeb iz prodavnice. Nisu mogli ni da pokupe svoje igračke, Ni da donesu veš sa terase. Ništa. Samo su mogli da se igraju po dvorištu.

Tata:    A, tako znači…

Mama:A sad, razumije se, „leptiri“ ne mogu da jedu paradajz čorbu niti palačinke s pekmezom.

Tata:    Tako! Pa, dobro, neka onda mirišu jelo. To mogu, zar ne?

Mama: (Pokušava da nešto kaže.) Mogu. Ja…

Sanja:  (Bojažljivo…) Mamice, ja ću da sredim razbacane igračke. Mogu sama, stvarno.

Bojan:  (Takođe bojažljivo…) A ja ću da donesem veš sa terase. Mogu sam mamice!

Mama:(kao začuđeno) Što, zar vi niste „leptiri“?

Sanja: Nismo više, mamice!

Bojan: Nismo… To smo se mi samo igrali. Sada smo opet Sanja i Bojan. Može?

Mama: (Okreće se tati vragolasto) Može li, tata?

Tata: Može!

RECITACIJA:            ZAHVALNOST MAJCI

JELENA:

Za tvoje besane noći

koje si od mene krila,

za brige i suze tvoje,

hvala ti, majko mila!

MARKO:

Za nestašluke moje

koje sam često činio,

molim te, majko, oprosti

jer sam još malen bio!

ANĐELA:

Za sve poljupce tvoje

koje si meni dala,

za nježnu i toplu ljubav

hvala ti, majko, hvala!

HOR: „Moja mama divno priča“

 

 RECITACIJA:  MAMINO SRCE

ANASTASIJA:

U srcu moje mame

i moje srce kuca.

Kad njeno kucne – tak,

moje se čuje – tik.

Njeno je oko toplo

ko oko žutog sunca

i u tom toplom oku

stanuje i moj lik.

IGROKAZ: ZA SVAKI SLUČAJ

Lica:

Dječak – DARIJO

Mama – ANDREJA

(Soba. Mama briše prašinu. Plač se čuje prije nego što dječak uđe.)

DJEČAK: Jooooj, jooooooooj…maa-maaaaa… (kroz plač.)

MAMA: Šta je, sine? Zašto plačeš?

DJEČAK: Udario me Lazo… (I dalje plače.)

MAMA: Dobro, dobro… Udario te – pa će proći. Nemoj toliko vikati!

DJEČAK: E, baš hoću. (Dere se.) Aaaaa-aaaa-aaa…

MAMA: Čuće te sve komšije… Sine smiri se!

DJEČAK: Ja i hoću da me čuju… (Plače.) Aaaa-aaa…

MAMA: Dobro… Smiri se! Daću ti čokolade!

DJEČAK: Daj… (prestaje da plače.)… Smirio sam se!

MAMA: (Daje mu čokoladu.) Uzmi, sine… Ta-ko! A zašto te je Lazo udari?

DJEČAK: Šta ja znam… Pitaj njega!

MAMA: Neću da pitam, ali više ne možeš na ulicu. Bolje je da sjediš kod kuće nego da te na ulici svako tuče!

DJEČAK: Ma šta, svako… mene?

MAMA: Pa, eto to… Izbiju te začas!

DJEČAK: Mene? Ha, ha, ha… Ko mene može da tuče?

MAMA: Pa, do sada si plakao. Čak te je i Lazo istukao!

DJEČAK: Nije me tukao, nego me udario jedanput… A ja njega? Pitaj šta sam ja radio!

MAMA: A ti si počeo da plačeš, eto šta!

DJEČAK: Ti misliš da sam mu ostao dužan? Ha, ha… On mene udari po leđima, a ja njega prvo uštinem, pa ga lupim po glavi, pa pesnicom u stomak… Ha,ha,ha…

MAMA: Teško meni – nisi valjda toliko puta Lazu udario?

DJEČAK: Nego šta sam! Nisam lud da ćutim.

MAMA: Crni sine, pa to si u stvari ti tukao Lazu, a ne on tebe!

DJEČAK: Jesam… Da me drugi put ne dira kad je slabiji!

MAMA: Eh, sine… A zašto si onda plakao i derao se?

DJEČAK: Morao sam. Izašao na kapiju Lazin tata!

MAMA: A tako! Sram te bilo!

 

RECITACIJA: PJESMA ZA MAMU

JOVANA:

Ova je pjesma za mamine ruke

koje su me podizale

s mnogo muke.

Ova je pjesma za mamine oči

što su za me bdjele

noći i noći.

SLAĐANA:

Mamin osmijeh srce mi grije,

najsretnija sam kad se mati smije.

Neka se raduje, o neka se smije,

neka bude uvijek dosta smijeha

za nas dvije!

IGROKAZ: HVALA VAM MAME

Lica:

Djevojčica – ANJA

Dječak – MARKO

DJEVOJČICA: Vama koje ste nam darovale život.

DJEČAK: Koje ste nam svoju sreću dale,

DJEVOJČICA: …koje ste nam ispričale mnoge priče,

DJEČAK: …koje ste s nama i plakati znale…

SVI:     Htjeli bismo danas svi mi, djeca velika i mala, uz kiticu proljetnog cvijeća, reći vam od srca –  HVALA!

DJEVOJČICA: Al’  prazne su, slabe i najljepše riječi, k’o žednoj zemlji kapljica kiše.

DJEČAK: Za vašu ljubav, ali i ukore, mi smo vam dužni daleko više.

SVI: Što da vam damo za mnoge srebrne niti u kosi, za besane noći, za suze skrite u proljetnoj rosi?

DJEVOJČICA: Svu našu mladost i skrivene nade,

DJEČAK: …svu našu radost duše nam mlade,

DJEVOJČICA: …svu našu sreću iz sunčanih dana;

DJEČAK: Sve smo to primili iz vašega dlana.

DJEVOJČICA: I mnogo još toga mi ne bismo znali:

DJEČAK: Da nema sreće bez kapi gorčine,

DJEVOJČICA: …radosti čiste bez skrivene tuge,

DJEČAK: …ni očaja bez tračka vedrine.

SVI: I niko na ovome svijetu nije podmetnuo sigurnije rame pod teret naših svakodnevnih briga, nego što mogu naše voljene mame. Zato bismo htjeli danas – svi mi, djeca velika i mala, uz kiticu proljetnog cvijeća, reći vam od srca HVALA!

HOR: „Čestitka majčici“

 

 RECITACIJA:    NAJLJEPŠA RIJEČ

BILJANA:       

Od tol’ko lijepih, najljepših riječi

da se ispriča sto jedna bajka,

nijedna nije toliko lijepa,

toliko nježna, kao riječ MAJKA.

DAVID:

Njene me ruke najljepše grle

i brižne nada mnom uvijek strijepe;

zovnem li samo, meni hrle

mamine ruke meke i lijepe…

JOVANA:

Mamine ruke kosu mi spliću,

njena me ljubav na put sprema,

kada porastem, kao mama biću,

niko kao ona lijepe ruke nema.

MARINA:

Mamine oči me uvijek prate, –

te oči dobre nada mnom bdiju,

kad odu, jedva čekam da se vrate,

one za mene uvijek osmijeh kriju.

SLAVIŠA:

Kao u bajci koja se voli

smijeh se djetinjstva meko zasrebri…

kad mene boli i nju zaboli, –

i zato hvala, majko, tebi!

KRSTINA:

Zato od tol’ko najljepših riječi,

da se ispriča sto jedna bajka,

jedna od svih za mene ljepša,

jedna je od njih samo riječ MAJKA.

VODITELJ (TAMARA): Nadam se da ste uživali u programu, kao i mi dok smo pripremali ovaj mali pokolon za vas. Zahvaljujemo se svima koji su došli, ali i onima koji koji su imali želju doći, ali nisu mogli. Još jednom čestitamo praznik Dan žena svim ženama ovog svijeta, našim bakama, tetkama, ujnama… ali najviše od svih – našim majkama! Hvala i doviđenja.